Making this living just brings about dying

"... I remember my lover getting leukemia and being given pamphlets at the Princess Margaret hospital. None of them covered what causes cancer, but there was one for Run for the Cure. Though I’m very grateful for the treatments that exist, I think that the causes of cancer are fairly evident, and it feels hypocritical to be at once running for the cure and then living in a way that is utterly destructive to the environment, from the way that I dress to the way that I get around the city to the amount of electricity that I use.

So there’s too much focus on the cure, rather than on prevention?
Yes. And then in combination with a new awareness that I think people are getting through the Idle No More movement of the relationship between environmental rights, land rights, and indigenous title to the land, to the ways in which the Canadian state only guards corporate interest and not the interests of our first peoples, it means that there has to be a link drawn between indigenous sovereignty, indigenous title to the land and our own settler environmental movements. And then of course a link between our own environmental movements and our health. I think about that all the time. I think about the violence that’s enacted on the land and how that cycles back towards us. I think it’s obvious. It’s all I can think about.

Are there any songs in particular that really engage with that theme?
“Rage of Plastics” is the story of a woman who gets asked to run for cancer during her lunch break at work. I envision the song as her response. She works at an oil refinery and she’s nursing her husband through cancer. She herself has become infertile. And she refuses to run for cancer. She’s talking about why she won’t participate in the hypocrisy when she’s still going to keep her job working at the oil refinery. The tagline of that song is “making this living just brings about dying.” I don’t blame her. I don’t see her as unique. She’s representative of many peoples’ condition, even my own. I don’t think your job needs to be totally tied to the oil industry in order to have negative impacts on the land".

(Fiver - Simone Schmidt intervju)

Rage Of Plastics

It was the rage of plastics, I was 24
I was doing my time on the dance floor.
It was all polyester and leopard print
And fabergė coming off the ladies.

It's a blight to the brightest how our designs unseam,
Like the backside of some skirt in some old man's dream.
I got caught putting off all my traveling plans for this refinery job and his maybes.

Hair in ribbons, stockings in runs,
Fashion bricks out of the breaks as they come.
Land goes for less downwind of the plant,
There's no telling how long you'll be paying.

There are scores of us born in the silent spring,
Whose wombs don't take, won't bear anything.
He had want for a daughter, I had want for a son,
Now I rock my moon faced man like one.

Was it the river on fire that made us what we became?
Was it the cup that we drank from, or what it contained?
Does it move to the beat of the oil drums,
or flow out of our eyes as we're wailing?

I see it rise in ribbons to the clouds over hung,
Just to spit back down on everyone.
Land goes for less downwind of the plant,
There's no telling how long you'll be paying.

I have tried to be patient as I've been made nurse,
Get some help from the percs of my devotion's curse,
And I know, yes I know, the man's pain is much worse,
For the moon and his grace are now waning.

You say the first one now will later be last,
My faith in scripture's come to pass.
Na I won't play dumb, I'm done trying to sweeten this load.

You give me a ribbon, you tell me to run,
To lend my legs to that narcissus fund.
Land goes for less downwind of the plant
Making this living just brings about dying.

I got a rage of plastics, the refinery floor.
I got a rage of plastics and nothing more.
I won't play dumb and I'm done lying,
Making this living just brings about dying.
Land goes for less downwind of the plant,
Making this living just brings about dying.

Najveselija pesma

... o kraju naše gangrenozne zapadne civilizacije

There’s a fire in the study, Whisper in the dark
Colors burning brighter, hunger for the spark
Shadow thrown from light unknown, calling on the hearts
To challenge the alive and summon the asleep
And the sun sinks over the big smoke
The sky explodes on the shuttering lake

There’s a new wild feeling dancing in the air
There’s a new wild everywhere
There’s a new wild feeling dancing in the air
There’s a new wild everywhere

Rocks jump and jitter, bush surface roots
Dream up clay in water, simmer up the soots
Weather breaks, spirit shakes
Somethings switches on
Running independent, rushing out men gone.
And the sun sinks over the big smoke
The sky explodes on the shuttering lake

There’s a new wild feeling dancing in the air
There’s a new wild everywhere
There’s a new wild feeling dancing in the air
There’s a new wild everywhere

Fly up to the heavens, anchored in the clouds
Fly beyond the night, love the blooming sounds
Maize and cries, neon lights pushing and light
Taking flight to raven heights to turn on and shine
And the sun sinks over the big smoke
The sky explodes on the shuttering lake

There’s a new wild feeling dancing in the air
There’s a new wild everywhere
There’s a new wild feeling dancing in the air
There’s a new wild everywhere 

Tony Dekker on the physical, spiritual and philosophical connection between music and nature

Putešestvija mrava (E. Nazarov, 1983)

Predivna entomoanimacija!
(via Myrmecos)

Animal Joy... oh joy!

Shearwater - Animal Joy (Sub Pop records), izašao je danas.

To je to. Savršen album za vašeg unutrašnjeg prirodnjaka (pogotovo ako on više pripada Pančićevoj / Fabre-ovoj / Audubon-ovoj eri nego savremenoj).

Iako je Jonathn Meiburg, frontmen benda, mnogo više ornitolog nego primatolog, Majmunče se ne da otrgnuti iz hipnoze izazvane ovim predivnim delom.

Spot za Breaking The Yearlings :




I streaming celog Animal Joy, uz više nego prigodne fotografije Nicholas Kahn-a:



Uživajte.

"Rajski vrt" Adama Purple-a

Ljubičasti korak do zelenog Raja

Adam Purple, foto: Harvey Wang

Ne baš tako „veselih” sedamdesetih, grad Njujork bio je mnogo drugačiji od današnejg glamuroznog ekonomskog i kreativnog podijuma za ljude sa svih strana sveta. Većim delom bio je oronuo, siromašan i obeznađen, ispunjen socijalnim i životnim nemirima, siromašnim ljudima i svime što bedu prati. Visok priraštaj stanovništva zahtevao je konstantnu urbanizaciju još od kraja Drugog svetskog rata. Prostora za prirodnog čoveka i njegovo prirodno okruženje bilo je sve manje.

Ova činjenica tištila je Adama Purple-a (iliti Reverend Les Ego-a :)), dugogodišnjeg stanovnika Njujorka, koji nije zaboravio pravi osećaj slobode - odrastanje u ruralnoj sredini, na prirodnim prostranstvima Montane. Sada je živeo u siromašnom kraju na istoku grada, gde su oronule zgrade rušene ne bi li postali skvotovi brojnih beskućnika, narkomana i kriminalaca. Ruševina bi potom postala betonsko đubrište, a đubrišta jedino okruženje preostalih zgrada u kojima su živeli građani. Dok je posmatrao jednu majku na prozoru, dok je motrila na decu koja su se tu igrala, pomislio je “Kakav način da odrastu. Da nemaju mesto na kome nogama mogu da dodirnu zemlju”.

Inicijativa je počela naivno. Sa komšinicom je došao na ideju da bi par biljaka pod prozorom privuklo cvrčke, a cvrčci bi se zauzvrat oglašavali kada bi se neko približio prozoru. Prirodni alarm protiv zlonamernika. S obzirom da je zemljište bilo prekriveno temeljima nekadašnjih građevina, sam je počeo da pravi zemljište, kompostirajući konjsku balegu prikupljenu u Central Parku.

U vremenskom prostoru između planskih rušenja i novogradnje, Adam je prepoznao svoju priliku. Međutim, sada je želeo da ide mnogo dalje od pravljenja malog staništa za cvrčke. Godine 1975. drznuo se da na ruševinama nekoliko zgrada počne da sadi baštu. Veliku, zajedničku baštu. Imala je centar u obliku Jin&Jang simbola. Poput koncetričnih talasića na površini vode, od srca bašte su se kružno širile leje sa (veoma berićetnim) povrćem i cvećem. Bilo je tu hrane i za stomak i za dušu - za sve. "Rajski vrt" je stvoren!

skromni počeci Vrta, oko 1976.

Adam je imao jasnu viziju - znao je da je čitav blok trošnih zgrada predviđen za rušenje i da će talasi njegovog zelenila biti u mogućnosti da preplave betonsko sivilo na velikoj površini. Tako je i bilo. Tokom godina bašta se širila i sadržala je sve više života, kako biljnog, tako i ljudskog. Ova sinergija transformisala je zajednicu. Nepristupačno mesto za usiljeni život, pun mučnine i podozrenja, pretvoreno je u otvoren i srdačan prostor, u kome je obitavao istinski duh zajednice. Ljudi različitih profila slobodno su se šetali, razgovarali, disali. Jeli su ono što su gajili i gajili ono što su jeli, u sred grada. Sarađivali su, delili i uživali u tome. A iz ptičije perspektive, krive linije bašte rušile su ustrojstvo grubih pravih linija zgrada (Hundertwasser je sigurno bio ponosan).

Raj Ljubičastog čoveka i njegovih sugrađana potrajao je 11 godina. Godine 1986, gradske vlasti su ga u kratkoj akciji razrovale i sravnile, „oslobađajući” svoje dragoceno građevinsko zemljište. Na mestu nekadašnje bašte niklo je nekoliko jeftinih niskih stambenih zgrada. Tuga zajednice jasno se oseća kroz fotografije koje svedoče o razaranju vrta (pogledati kratki film na kraju teksta). Adam je izjavio da bi bilo bolje da su njega ubili umesto što su uništili baštu. Njeno uništenje proganja ga i dan danas.

Adam Purple radi u vrtu

Ono što je najbizarnije je što grad Njujork nikada nije priznao deceniju postojanja bašte - nije evidentirana ni u jednom zvaničnom gradskom dokumentu. Što se vlasti tiče, "Rajski vrt" je sve vreme bio gomila šuta koji su i ostavili!

Naravno da su znali za postojanje vrta - on nikada nije bio skriven od pogleda i posećivao ga je značajan broj ljudi. Čak ga je i National Geographic fotografisao. Pravo pitanje je zašto je bilo problematično priznati i samo postojanje, a kamoli uspeh ove ideje? Koliko je ona opasna za vladajuće strukture? Možda opasnost leži u tome što omogućuje građanima da uzgaje svoju hranu i zadovoljstvo, umesto da to kupuju od njih? Prethodno dirinčeći za iste one koje im posle prodaju dobra koja su proizveli, umesto da rade jedni za druge i za sebe same?

Iako sam prvobitno imala ideju da podnaslov ove priče bude “Početak i kraj jednog raja”, odustala sam od toga. Zašto? Jer, iako fizički uništen, „Rajski vrt” Adama Purple-a i dalje raste u srcima onih koji su u njemu osetili prve dodire prirode. Svojim korenjem prožima ideje i kreacije savremenih boraca za zelenilo, gradskih baštovana i urbanista dovoljno odvažnih da kažu „Ne!” dominaciji betona. Tako Vrtu nije došao kraj - on je rasuo svoj polen u budućnost. A Adam i Njujorčani se danas mogu ponositi njegovim plodovima.

Obavezno pogledajte i ovaj kratki dokumentarac, sastavljen od sjajnih fotografija Harveya Wanga i samog gospodina Ljubičstog:

Apokalipsa sada

„Zagađenje u Kini” osvetljeno blicem

Kada vlasti i čitav svet okrenu leđa nekoj hroničnoj tragediji, odvažni reporteri i fotografi su oni koji imaju ulogu mitskih očiju na leđima. Oni obasjavaju predele i ljude koji tiho pate u mraku i teraju nas da sagledamo šta stoji iza komfora u kome zdušno uživamo.

Lu Guang (1961) je počeo da fotografiše u svojim ranim dvadesetim. U to vreme je radio u fabrici svile i umetnički poziv i školovanje su mu bili van domašaja. Međutim, na mestu je pretpostaviti da su upravo scene koje je iz takve situacije sagledavao kroz tražilo i beležio na filmu utabale stvaralački put na kome je zavredio priznanje. Tokom 90-ih završio je umetničku akademiju u Pekingu i još intenzivnije počeo da beleži živote ljudi sa dna društvene lestvice. Fotografije su mu donele mnoge nagrade (World Press Photo i W. Eugene Smith Grant, između ostalih), ali mnogo je dragoceniji trag koje ostavljaju svakodnevno i pojedinačno.

Lu Guang

Period Guangovog rada poklapa se sa modernim industrijskim bumom u Kini - a samim tim i sa ogromnim porastom zagađenja životne sredine i neljudskog tretmana radnika koji žive i rade u izuzetno štetnim uslovima, uz minimalnu ili bez ikakve zaštitne opreme. Reportaža „Zagađenje u Kini“ prikazuje potresan efekat industrije na severu zemlje, na obali Jangcekjanga.

Prvi utisak koji se stiče o fotografijama je da su nadrealne - pre scene iz nekog pompeznog post-apokaliptičnog filma nego segment realnosti. Međutim, kako se foto priča odmotava i kako nailazite na slike neizlečivo bolesnih i dece rođene sa obogaljujućim deformitetima, shvatate da nema prostora za glumu - da su životi ovih ljudi doslovno prekriveni mešavinom toksikanata i čađi, da rade bez ikakve zaštitne opreme, da zaista piju vodu iz otpadom i mrtvom ribom pretrpanih izvora i da nemaju drugog izbora. Oni, zajedno sa prirodom, bivaju žrtvovani kao prvi zupčanik mašinerije vrtoglavog napretka jedne svetske sile.

Zbog predanog beleženja efekata zagađenja u Kini, Greenpeace je jula 2010. angažovao Guanga da dokumentuje veliko izlivanje nafte u Dalianu, na istoku zemlje. Pored devastirane obale i vode u slojevima „crnog zlata“, Guang i njegov aparat su postali svedoci „Tragedije vatrogasaca u Dalianu“. Dva vatrogasca su, probijajući se kroz mešavinu vode i nafte bez ikakve zaštitne opreme, pokušala da odblokiraju pumpu za prečišćavanje vode. Morska struja i gustina zamašćene vode su ih povukli i poduhvat se završio smrću jednog od njih, dvadesetpetogodišnjeg Zhang Lianga.

Užasnuto lice koje jedva proviruje iznad površine, a zatim nestaje i crna šaka koja kao da pokušava da se uhvati za neku nevidljivu slamku spasa jezivo su podsećanje koliko je ljudski život fragilan i nezaštićen, a u društvenoj piramidi suštinski nebitan, bez obzira na retoriku koju tako često čujemo iz njenih vršnih delova. U kratkom filmu „Kroz objektiv: Daliansko izlivanje nafte“, mogu se videti fotografije i svedočanstvo samog Guanga.

Guangove fotografije ne treba da nas prosto upute šta se dešava u dalekoj nam Kini. Poruka je mnogo šira, jer prljave industrije i oni koji zbog njih ispaštaju su svuda oko nas. Posebno ugrožene su siromašne države sa slabim zakonskim regulativama i ekološkim inicijativama - države poput Srbije. Obratite pažnju na novinske članke. Potražite podatke o učestalosti raka u gradovima kao što su Pančevo i Bor. Zapitajte se da li je stvarno “sve to od počelo s bombardovanjem” i da li je dovoljno da se jednom godišnje setimo da očistimo Srbiju, bilo od otpada koji su sugrađani bacili u najbliže jarke ili od svih (ne)aktivnosti koje finansiramo putem poreza, hteli to ili ne.

pročitajte ovaj tekst na Kulturi B92

Hundertwasser - zeleni kralj krivih linija

pročitajte ovaj tekst i na Dokolici B92

Pre dva dana, 17. februara, navršilo se 11 godina od smrti Fridensreicha Hundertwassera, slikara koji se pretvorio u arhitektu, koji se pretvorio u ujedinitelja čoveka i prirode.

Činjenica je je Hundertwasser jedan od najpoznatijih i najkontroverznijih modernih austrijskih umetnika. Da su njegova zdanja jedna od najposećenijih destinacija Beča. Da je bio hiperproduktivan, ostavljajući iza sebe ogroman broj slika, grafika, tekstova, odevnih pedmeta i arhitektonskih dostignuća. Međutim, ono što bi možda samom Hundertwasseru bilo najbitnije je da je njegov senzibilitet je oduvek bio u skladu sa prirodom.

Bio je tvrdokorni protivnik “terora pravih linija” i pravih uglova, na koje se prvi put okomio “Manifestom buđi protiv racionalizma u arhitekturi”.  Poreklo ljudske destruktivnosti i autodestruktivnosti video je u tome što je moderni čovek zatočen u prave linije, ukalupljen u sterilne kocke, bez mogućnosti prave ekspresije. Zato je bio veliki zagovornik individualizacije prostora, što se možda najbolje ogleda u manifestu “Diktatura prozora i prava prozora”. U njemu zagovara predivnu ideju da bi svako trebao da ima pravo da ukloni fasadu i oboji okolinu svog prozora, do one granice do koje mu ruka sa četkicom doseže.

HHundertwasser je čitav svoj vek proučavao način na koji ljudi žive u svojim ljudskim staništima. Našao se ogorčenim što je u modernom društvu graditelj i arhitekta mogao biti samo onaj koji je diplomom ovlašćen za takav posao. Grozilo ga je da običnom čoveku nije dozvoljeno da se pita kakva će biti suština njegovog doma. Verovao je i glasno proklamovao da čovekovo stanište mora biti prirodno i samoodrživo, kao i da mora biti stecište nasumične kreativnosti kakvu je iz njegove perspektive pokazivala priroda.

Zato je odlučio da slobode dopuštene u slikarstvu prenese na arhitekturu - od 1972. počinje da se bavi projektima izgradnje i redizajniranja stambenih zgrada (Hundertwasserhaus) i javnih prostora i dobara (Kunst Haus Wien, onkologoško odeljenje bolnice u Gracu, banja Blumau, itd.). Sve Hundertwasserove građevine imaju nekoliko zajedničkih karakteristika - lelujave zidove, mozaike raznolikih i razbijenih pločica umesto regularnih popločanih podova, lukovičaste orijentalne detalje, obilje boja i još veće obilje biljaka-stanara. U Hunderwasserovim svetovima, drveće plaća svoju kiriju kiseonikom, hladom i lepotom; zeleni travnati krovovi filtriraju kišnicu i vodu iz domaćinsva i čine prirodni izolator; neobični oblici i nepravilni mozaici podstiču iskonsku kreativnost. Sve ima svoju svrhu, baš kao i u prirodi. 

Bio je veliki borac za zaštitu prirode, aktivno učestvujući u ekološkim kampanjama - od inicijativa za sadnju drveća do borbe protiv nuklearne energije. Sadio je, držao je govore, dizajnirao je postere, obezbeđivao finansije. Ipak, u svemu je ostao individualista, uvek sagledavajući najširu moguću sliku. Nije imao poverenja u ekološko pravo i u nauku.

Verovao je da je srž problema u zagađenju ljudske svesti pogrešnim konceptima življenja, koje se posledično prenosi i na okolinu. Svojom umetnošću je unosio spontanost u rigidno strukturisanu ekologiju. Interesantno je da su zeleni krovovi, koje je Hundertwasser zažareno propagirao pre oko 30 godina danas jedan od najvećih hitova nove, zelene arhitekture.

Umetnost može imati moć da poveže nas, otuđenike, sa sredinom koje smo plod. Bez obzira na umne i materijalne barijere koje smo izgradili u odnosu na naše prirodno okruženje, u nama i dalje tinja vatra sa iskonskih pećinskih ognjišta, kada smo živeli napornije i kraće, ali u ravnoteži.

Iako je besmisleno i nerealno govoriti o neo-primitivizmu i kompletnom povratku korenima, kao bićima nam je potrebno da osetimo toplinu one iskonske vatre. To nam mogu omogućiti sedenje pod drvetom, ležanje pod otvorenim nebom i upijanje senzibiliteta dela kao što su Hundertwasserova. Ne radi se samo o motivima, bojama i kompozicijama, već u stanju uma u kome je stvarao, o ličnoj filozofiji i osećaju koji stoji iza vizuelnog. Time dela postaju portal za pronalaženje onoga čega smo se odrekli da bi smo da bi smo postali dominantna vrsta, samo naizgled nepobediva.

"Grad", 1953.

"Grudvice rastu u voljenoj bašti", 1975.

Plakat za nedelju konzervacionizma na Novom Zelandu, 1974