Thursday, December 29, 2011

Jelka Borić - R.I.P



Novogodišnja čitulja, deceniju stara, ali i dalje validna.

Osim onih koji svake godine bivaju iznova ožalošćeni masakrom jelki (tačnije smreka, u većini slučajeva), postoji još jedan gorući problem. 

Identitet Jelke Borić.

Na ovim prostorima, "običaj" unošenja jelke za dolazak kalendarske nove godine je nametnuta pseudo-tradicija, stavljena van svog originalnog konteksta u jedan drugi, usiljen i veštački. 

Među drevnim paganskim običajima nekih severnih naroda postojalo je unošenje zimzelenog drveta u dom ili hram, radi proslave zimske kratkodnevnice. Iz toga izvedeno ili ne, kod protestanata i katolika i severnih pravoslavaca (Rusa) postoji "Božićno drvce". Dakle, do našeg novijeg doba "Novogodišnje drvce" ne postoji - nije utemeljeno ni u jednoj tradiciji, baš kao ni sam praznik kalendarskog dolaska nove godine. 

Što nas dovodi do zaključka. "Srpska novogodišnja jelka", baš kao sam i "novogodišnji praznik", jeste samo nesrećni spoj (krvavog) zabranjivanja proslave Božića pod komunizmom i (krivog) štrpkanja tuđih običaja. Dakle - ništa dobro, niti kakav povod za veselje. A masakar (smreka) usled nametanja lažnih običaja može imati veoma mučnu simboliku za naš narod...


Više interesantnih informacija o poreklu "Božićnog drvceta" možete pročitati ovde.






P.S. Nema mnogo svrhe da pokušavate da pristupite adresi drvo.org, jer sada pripada nekoj stolarskoj radionici.
Šta je sajt svojevremeno sadržao... ne znam. Za neke to beše mračno pre-internet doba... :>

Friday, December 23, 2011

"Rajski vrt" Adama Purple-a

Ljubičasti korak do zelenog Raja


Adam Purple, foto: Harvey Wang

Ne baš tako „veselih” sedamdesetih, grad Njujork bio je mnogo drugačiji od današnejg glamuroznog ekonomskog i kreativnog podijuma za ljude sa svih strana sveta. Većim delom bio je oronuo, siromašan i obeznađen, ispunjen socijalnim i životnim nemirima, siromašnim ljudima i svime što bedu prati. Visok priraštaj stanovništva zahtevao je konstantnu urbanizaciju još od kraja Drugog svetskog rata. Prostora za prirodnog čoveka i njegovo prirodno okruženje bilo je sve manje.

Ova činjenica tištila je Adama Purple-a (iliti Reverend Les Ego-a :)), dugogodišnjeg stanovnika Njujorka, koji nije zaboravio pravi osećaj slobode - odrastanje u ruralnoj sredini, na prirodnim prostranstvima Montane. Sada je živeo u siromašnom kraju na istoku grada, gde su oronule zgrade rušene ne bi li postali skvotovi brojnih beskućnika, narkomana i kriminalaca. Ruševina bi potom postala betonsko đubrište, a đubrišta jedino okruženje preostalih zgrada u kojima su živeli građani. Dok je posmatrao jednu majku na prozoru, dok je motrila na decu koja su se tu igrala, pomislio je “Kakav način da odrastu. Da nemaju mesto na kome nogama mogu da dodirnu zemlju”.


Inicijativa je počela naivno. Sa komšinicom je došao na ideju da bi par biljaka pod prozorom privuklo cvrčke, a cvrčci bi se zauzvrat oglašavali kada bi se neko približio prozoru. Prirodni alarm protiv zlonamernika. S obzirom da je zemljište bilo prekriveno temeljima nekadašnjih građevina, sam je počeo da pravi zemljište, kompostirajući konjsku balegu prikupljenu u Central Parku.

U vremenskom prostoru između planskih rušenja i novogradnje, Adam je prepoznao svoju priliku. Međutim, sada je želeo da ide mnogo dalje od pravljenja malog staništa za cvrčke. Godine 1975. drznuo se da na ruševinama nekoliko zgrada počne da sadi baštu. Veliku, zajedničku baštu. Imala je centar u obliku Jin&Jang simbola. Poput koncetričnih talasića na površini vode, od srca bašte su se kružno širile leje sa (veoma berićetnim) povrćem i cvećem. Bilo je tu hrane i za stomak i za dušu - za sve. "Rajski vrt" je stvoren!


skromni počeci Vrta, oko 1976.


Adam je imao jasnu viziju - znao je da je čitav blok trošnih zgrada predviđen za rušenje i da će talasi njegovog zelenila biti u mogućnosti da preplave betonsko sivilo na velikoj površini. Tako je i bilo. Tokom godina bašta se širila i sadržala je sve više života, kako biljnog, tako i ljudskog. Ova sinergija transformisala je zajednicu. Nepristupačno mesto za usiljeni život, pun mučnine i podozrenja, pretvoreno je u otvoren i srdačan prostor, u kome je obitavao istinski duh zajednice. Ljudi različitih profila slobodno su se šetali, razgovarali, disali. Jeli su ono što su gajili i gajili ono što su jeli, u sred grada. Sarađivali su, delili i uživali u tome. A iz ptičije perspektive, krive linije bašte rušile su ustrojstvo grubih pravih linija zgrada (Hundertwasser je sigurno bio ponosan).

Raj Ljubičastog čoveka i njegovih sugrađana potrajao je 11 godina. Godine 1986, gradske vlasti su ga u kratkoj akciji razrovale i sravnile, „oslobađajući” svoje dragoceno građevinsko zemljište. Na mestu nekadašnje bašte niklo je nekoliko jeftinih niskih stambenih zgrada. Tuga zajednice jasno se oseća kroz fotografije koje svedoče o razaranju vrta (pogledati kratki film na kraju teksta). Adam je izjavio da bi bilo bolje da su njega ubili umesto što su uništili baštu. Njeno uništenje proganja ga i dan danas.

Adam Purple radi u vrtu

Ono što je najbizarnije je što grad Njujork nikada nije priznao deceniju postojanja bašte - nije evidentirana ni u jednom zvaničnom gradskom dokumentu. Što se vlasti tiče, "Rajski vrt" je sve vreme bio gomila šuta koji su i ostavili!

Naravno da su znali za postojanje vrta - on nikada nije bio skriven od pogleda i posećivao ga je značajan broj ljudi. Čak ga je i National Geographic fotografisao. Pravo pitanje je zašto je bilo problematično priznati i samo postojanje, a kamoli uspeh ove ideje? Koliko je ona opasna za vladajuće strukture? Možda opasnost leži u tome što omogućuje građanima da uzgaje svoju hranu i zadovoljstvo, umesto da to kupuju od njih? Prethodno dirinčeći za iste one koje im posle prodaju dobra koja su proizveli, umesto da rade jedni za druge i za sebe same?




Iako sam prvobitno imala ideju da podnaslov ove priče bude “Početak i kraj jednog raja”, odustala sam od toga. Zašto? Jer, iako fizički uništen, „Rajski vrt” Adama Purple-a i dalje raste u srcima onih koji su u njemu osetili prve dodire prirode. Svojim korenjem prožima ideje i kreacije savremenih boraca za zelenilo, gradskih baštovana i urbanista dovoljno odvažnih da kažu „Ne!” dominaciji betona. Tako Vrtu nije došao kraj - on je rasuo svoj polen u budućnost. A Adam i Njujorčani se danas mogu ponositi njegovim plodovima.



Obavezno pogledajte i ovaj kratki dokumentarac, sastavljen od sjajnih fotografija Harveya Wanga i samog gospodina Ljubičstog:


Sunday, December 4, 2011

Iščezla najveća ptica Srbije

Tužne vesti (ispod žita nadležnih) za sve domaće ljubitelje života i živog :(
Odličan tekst u potpunosti preuzet sa bloga Albicilla.


Iščezla najveća ptica Srbije - velika droplja

(c)  Szabolcs Kokay

Gost-autor: dr. Saša Marinković



Beloglavi sup je postao najveća ptica koja se gnezdi u Srbiji. Pod neobjašnjivim okolnostima, kod nas je prestala da se gnezdi najveća ptica gnezdarica Evrope. Velika droplja je napustila zemlju prošle godine, ali o tome nigde nećete naći informaciju. Nestanak impozantne vrste, amblema sačuvane prirode Vojvodine, koja je do nedavno predstavljala prirodnu retkost zemlje, predstavlja veliki gubitak za faunu Srbije.
Misteriozno je nestao simbol banatskih stepa, panonski noj. Mađarska u neposrednoj blizini, uspešno je sačuvala ovu vrstu. Velika droplja može da se sačuva od nestanka ako joj se posveti potrebna pažnja. U Mađarskoj se brojnost velike droplje procenjuje na preko 1500 parova i predstavlja jedan od simbola Mađarske.

Jedno od najpoznatijih zaštićenih područja u Vojvodini, Specijalni Rezervat Prirode „Pašnjaci velike droplje“ nije uspeo da opravda svoju namenu i da sačuva veliku droplju. Upravljač zaštićenim područjem je lovačko društvo „Perjanica“ iz Mokrina koje je preuzalo brigu nad rezervatom „Pašnjaci velike droplje“ 2008. kad je jato bilo stabilno i procenjeno na 35-38 parova (prema nakim navodima). Zlonamernik bi rekao, pa zar vuku dati da čuva ovce? Lovci su osnovali svoja udruženja da bi zadovoljili svoju zajedničku potrebu za upražnjavanjem hobija (lov), a ne da bi štitili ugrožene vrste ptica? Građani se udružuju po drugom osnovu da bi zaštiti prirode? Lovci su dobili od države sredstva za vizitorski centar, koji danas može da posluži za više namena, na primer kao čeka. U Specijalnom rezervatu prirode se lovi, preoravaju se pašnjaci, kose se utrine u zaštićenoj zoni pa nije ni čudno što su se ptice razbežale. Simbol Mokrina su guske i malo ko zna da su se do juče tu gnezdili džinovi među divljim pticama Evrope.

Specijalni Rezervat Prirode „Pašnjaci velike droplje“ prostire se na površini od 1000 hektara. Pokrajinski Zavod za zaštitu prirode je pripremio studiju da se rezervat proširi na 6000 hektara. Ali nisu uspeli da sačuvaju ni manju površinu, a sad i nema više droplje kod Mokrina. Neki stručnjaci tvrde, da je prirodan proces što je velika droplja napustila Banat. Drugi tvrde da naša populacija i nije neka prava populacija pa su se droplje vratile kući u Mađarsku. Pokrajina najavljuje veća ulaganja u ovaj i slične program jer su se pokazao vrlo edukativan za lovce.

Proces naglog globalnog nestajanja sve većeg broja vrsta, ujedinio je sve zemlje sveta na zaštiti biodiverziteta. Usklađivanje sa evropskim standardima u oblasti zaštite ugroženih vrsta i staništa je jedan od prioriteta Srbije. Ova godina je proglašena za svetsku godinu zaštite biodiverziteta, da bi se skrenula pažnja na dalekosežne posledice naglog nestajanja sve većeg broja vrsta i čitavih zajednica. Pored ostvarenih rezultata u zaštiti pojedinih vrsta ptica u Srbiji poslednjih godina, nastanak najveće među njima velike droplje ukazuje da zaštita biodiverziteta nije uređena oblast u Srbiji. Postavlja se pitanje da li je nestanak velike droplje iz Srbije samo stvar Mokrina?

Na istu temu pogledajte i

U potrazi za poslednjim dropljama
Misterija nestanka droplji iz Mokrina





Sunday, November 20, 2011

Za Srbiju bez krzna - Fur Free Friday 2011



Na globalnom nivou, poslednja nedelja novembra je posvećena akcijama protiv nošenja krzna, prvenstveno kroz podizanje svesti o onome što se dešava iza zidova i naelektrisanih ograda farmi krznašica. Skučen i neprirodan život životinja koji vodi kanibalizmu i samopovređivanju, brutalni načini ubijanja opravdani potrebom da se ne oštete kože, doprinos farmskog otpada opštem zagađenju životne sredine, samo su delovi priča koje mrtva krzna ne mogu da ispričaju.


Ove godine, organizacija Sloboda Za Životinje, uz direktnu pomoć Prijatelja Životinja, organizovala prvi "goli performans" povodom Fur Free Friday-a. Ovaj vid protesta postao je ukorenjen u zaštitarskim i drugim oblicima aktivizma, a ovo je prvi put da je izveden u Srbiji. Protest su podržale organizacije "Feniks" i "Ljudi za životinje", kao i mnogi drugi aktivisti.


Dosta ljudi je prisustvovalo performansu, što iz podrške, što iz radoznalosti. Izuzetno uočljivo je bilo prisustvo medija. Zapravo, svi značajniji domaći mediji izvestili su o događaju. Mislim da je ovo prvi skup vezan za dobrobit životinja koji je privukao ovu količinu pažnje. Evo šta je preneo, recimo, Mondo (uz ispravku da su učesnici performansa bili i aktivisti "Slobode" i "Prijatelja Životinja!"):



Aktivisti udruženja "Sloboda za životinje" obučeni u donji veš i kostime od najlon čarapa, protestovali su u petak u centru grada apelujući na građane da ne nose odeću od životinjskog krzna.

Dve devojke i dva momka ležali su na "krvavim" kostimima, pokazujući simboliku životinja odranih na farmama, a oko njih su bili postavljeni transparenti na kojima je pisalo "Okrutnost nije ženstvena", "Krzno boli", "Krzno je ubistvo".

Dok je četvoro aktivista ležalo na krznima neposredno pored spomenika knezu Mihailu okupljeni građani su fotografisali, sažaljevali ih da im je hladno (u tom momentu je u centru Beograda bilo samo dva stepena), a pojedini su mislili da su u pitanju lutke. Međutim, kada su posle pola sata promrzli ustali i ćutke otišli svi su shvatili da su u pitanju živi ljudi.


Prema rečima Zorana Mikana iz Udruženja, cilj protesta je podizanje svesti građana Srbije o okrutnost industrije krzna i "besmislu ubijanja životinja zbog proizvođe krznene odeće, mode i glamura". 

"Cilj je da probudimo saosećajnost građana Srbije za nezamislivu patnju koju trpe životinje na farmama za krzno. U Srbiji postoji blizu 500 privatnih farmi krzna, a najrašireniji je biznis za proizvodnju krzna od činčila. Samo jedna farma u Valjevu godišnje od domaćeg krzna proda 5.000 komada odeće", rekao je Mikan okupljenim građanima.

Na protestu koji je organizovan u okviru svetske Nedelje borbe protiv krzna, Mikan je istakao i da je kineska modna industrija jedna od "najokrutnijih", jer na godišnjem nivou ubije više od dva ipo miliona pasa i mačaka.

Da bi se dobio jedan krzneni kaput ili bunda, potrebno je da se ubije do 15 pasa, ili: do 20 dabrova, do 22 lisice, do 24 mačke, 20 do 30 rakuna, do 34 nutrije, do 40 oposuma, 60 do 80 samura, do 200 činčila, do 240 hermelina, ili do 400 veverica. Pritom se životinje često ubijaju na brutalan način - tako što im se šipke probadaju kroz noge ili pokušaju da ih uguše.

Čestitke organizatorima na izvedbi i volonterima na požrtvovanosti i apsolutno, na hrabrosti (verujte da je realan osećaj temperature na Trgu bio -5 stepeni, zbog ledene magle koja se spustila).


Iako nisam ljubitelj ovakvog vida protesta (ili modernih formi protesta uopšte čak), očigledno je da jedino šok-akcije poput ove mogu da privuku pažnju smrtno usnule javnosti i medija (a dobro je poznat njihov afinitet prema nagosti). Jer protesti i kampanje vezane za industriju krzna su u Beogradu održavani i prethodnih godina - ali pogodite zašto ne znate za njih.


Vreme će pokazati koliko je ovaj vid buđenja svesti uopšte produktivan u okviru našeg mentaliteta, tj. kakav će odjek imati na duže staze i među širim masama. Da li će obični čovek biti podstaknut da o problemu razmisli, ili će ga komunikacija na granici ekstremnog odbiti i udaljiti od istine o krznu?

Više majmunskih fotografija možete pogledati na Picasi ili Flickr-u.






Monday, July 25, 2011

Osmonožna biokontrola

Biokontrola predstavlja korišćenje/naseljavanje jedne vrste živih organizama radi kontrole populacije drugih, u ovom slučaju nepoželjnih (najčešće onih koje nazivamo "štetočinama"). Tako recimo bubamare sa neverovatnim apetitom proždiru biljne vaši, što je dobar razlog da ih volimo još više.


Nisu svi biokontrolori na prvi pogled tako simpatični kao bubamare, ali naša sebična estetska stanovišta ne mogu umanjiti njihov značaj. U baštama i na balkonima, pauci različitih vrsta, formi i životnih stilova, predstavljaju izuzetno značajne predatore mnogih biljnih napasti - od biljnih vaši, preko štetnih muva i mušica, do gusenica. A ruku na srce, i posmatranje samog lova ume da bude uzbudljivo! Samo treba prevazići odbojnost prema paučini i njihovim tkačima :)

Našu terasu i njene biljne stanovnike ove godine je terorisalo zaista svašta - od crvenih grinja ("crvenih pauka"), preko biljnih vaši i leptirastih vaši, do muva lisnih minera (leaf miners) i crnih mušica (koje se navrznu na mokru zemlju, makar je u kaktusarskom slučaju vlažili i jednom nedeljno :/). Pesticide ne koristimo. Kao najuporniji saveznici u kontroli pošasti (svih spomenutih osim crvenih grinja) pokazali su se upravo osmonogi drugari sa talentom za štrikanje.

Tako je brojno potomstvo ženke običnog, dugonogog kućnog pauka (Pholcus phalangioides) napravilo pravi zaštitni vojni kompleks oko čitave kolekcije kaktusa. Paučina je relativno vidljiva, ali ako pitate Majmunče, mala je to cena da se plati za bezbednost bodljikavih mezimaca. Iako deluju nedodirljivo, protiv malih letećih napasti nemaju efikasni sistem odbrane... A upravo ta banda je specijalnost dugonogog P. phalangoides podmladka.



mali lovi...
...kao veliki

Druga veoma rado viđena familija pauka su pauci skakači (Salticidae). Oni su aktivni lovci - ne pletu mreže (iako luče niti), kreću se brzo i često skakuću. Česti su gosti stanova. U urbanim sredinama uglavnom viđamo sitnije vrste, pa zbog veličine i za pauka jako kratkih nogu, često nećete ni pretpostaviti da se radi o pauku. Međutim, ako je "bubica" koju ste ugledali energično odskočila kada ste joj se približili - gotovo sigurno je da se radi o pauku skakaču.



Ovi hitri mališani su se pokazali izuzetno efikasnim u kontroli biljnih vaši. Najčešće, skakač će jednu biljku odabrati za "svoju" i redovno patrolirati njom, od korena do vrhova lišća, u potrazi za plenom. Ovde na planeti majmunčića, jedan primerak je bukvalno mesecima obavljao fantastičnu kontrolu crnih biljnih vaši na "njegovoj" hrizantemi.

Foto: Thomas Shanan
...A pored toga, skakači su jedini pauci sa kučećim pogledima :)


Ukoliko želite da podstaknete naseljavnje osmonožaca na vašoj terasi/balkonu/bašti, evo par saveta:
  • Pauci vole mir i statičnost. Upravo otud njihova ljubav prema tavanima - vole sredine gde se stvari ne premeštaju mnogo. Tako da gledajte da ne pomerate nameštaj, dekoracije i saksije previše često (ovo poslednje odgovara i biljkama), a čišćenja sprovodite pažljivo.
  • Ukloniti paučinu za pauka nije ništa tragično, međutim ako to uradite previše puta, verovatno će se odseliti dalje. Ovo važi za "aktivnu" paučinu - onu u kojoj pauk boravi i lovi. Paučinu koja je napuštena (a često je ona ta koja nam najviše bode oči jer je nahvatala prašinu i koješta) možete i treba da uklonite, poseldica nema.
  • Što se tiče pauka skakača, vodite računa da ne polivate biljke jakim mlazom vode - ovo ih može oterati. Radije ih obilno orošavajte pumpicama/fajtalicama.
  • Pauke iz kuće slobodno uhvatite u neki sud i premestite na terasu. 
  • Napomena - dugonogi kućni pauci ne ujedaju, što ne znači da vam se neće naseliti i vrste koje imaju jače vilice i mogu probiti ljudsku kožu. No to se dešava jako retko, obično ako ga direktno uhvatite u ruku ili ga na kakav drugi način priklještite golom kožom. Mi nismo zabeležili ni jedan ujed pauka.



Foto (osim  pretposlednje): MajmunSkarab

Thursday, July 14, 2011

B kao... Biorazgradivost (2)



Šta su biorazgradivi materijali?

 P&G

Biorazgradiva“ je bilo koja materija koja podleže već opisanom procesu biorazgradnje.
Najveći deo prirodnih organskih materija će se brzo i potpuno razgraditi uz prisustvo mikroorganizama + svetlosti i kiseonika.


Biorazgradivost - napredni kurs


Radi boljeg razumevanja onoga o čemu ćemo govoriti, pogotovo kada stignemo do problematike prednosti i mana biorazgradivih najlon kesa, ali i ostalih uslovno biorazgradivih supstanci od pomoći je da utvrdimo dva tipa razgradnje, koji se odvijaju u zavisnosti od (ne)prisustva kiseonika.
To su aerobna i anaerobna razgradnja.


Prisustvo kiseonika definiše proces aerobne razgradnje. Ovo je najčešći oblik razlaganja organskih materija u prirodi, relativno je brz i kao krajnji proizvod daje ugljen dioksid i vodu.

Nasuprot aerobnoj postoji i anaerobna razgradnja, koja se dešava u odsustvu kiseonika, pomoću anaerobnih bakterija. One imaju sporiji metabolizam od areobnih organizama, pa je i sama razgradnja sporija.  Kao krajnji proizvod dobijaju se ugljen-dioksid i metan - CH4. Odigrava se kako u specifičnim prirodnim uslovima (npr. močvare), tako i u ljudskom aktivnošću izazvanim okolnostima (npr. vinske boce - fermentacija oblik anaerobne razgradnje!).


Primer koji dobro oslikava značaj ova dva oblika razlaganja, a izuzetno je značajan za zaštitare, jeste razlaganje na deponijama. Pri razlaganju inače brzo i lako razgradivih organskih materija, u uslovima deponije može doći do određenog zastoja. Smeće je tako jako sabijeno u slojevima da je prodor kiseonika značajno smanjen ili potpuno onemogućen. Zato dolazi do onemogućavanja aerobne razgradnje i anaerobni proces ostaje jedina opcija. Ovo „preotimanje plena“ od strane anaerobnih bakterija usled stvaranja bezkiseonične sredine smatra se nepoželjnom situacijom, bilo da se radi o odlaganju na deponijama ili kompostiranju, jer dolazi do usporavnja i smanjene efikasnosti razlaganja otpada.

Kako je u prirodi?

Većina prirodnih organskih materija je brzo i lako razgradiva, jer je samim svojim postojanjem uključena u mreže ishrane i samim tim i ciklus razlaganja - jabuku koja vam je ispala će, čak i u gradskim uslovima, vrlo verovatno načeti neki glodar ili ptica, zatim će na red doći insekti i drugi beskičmenjaci, a uporedo sa svima njima svoj uticaj će širiti i (aerobni) mikroorganizmi. Ništa se ne baca!

Šta je sa materijama koje proizvode ljudi?

Sve zavisi od njihovih hemijskih i fizičkih karakteristika. Najopštija i najuprošćenija podela bila bi na prirodne materijale, koji se proizvode od prirodnih, ugljeničnih, tj. organskih materija, i na veštačke materijale, koji se proizvode od određenih neorganskih (npr. metala) i sintetičkih materija. U praksi nije sve baš tako jednostavno, pa ove pojmove treba generalno uzimati sa rezervom - većina proizvoda od prirodnih materijala sadrži veštačke dodatke, a ponekad i obrnuto. Otud navodnici :)

Prirodni materijali


Što se tiče otpada od prirodnih materijala (npr. drvo, papir, prirodne tkanine, biljni otpad), koji čini najveći deo našeg komunalnog otpada tj. đubreta, ponaša se slično kao prirodni otpad. Po svojim osobinama veoma je podložan razgradnji i pri povoljnim uslovima potpuno će se razložiti u roku od nekoliko nedelja do nekoliko meseci. Samo retki prirodni materijali su „dobro držeći“ - recimo, artiklu od životinjske kože treba i do 50 godina da se raspadne, zavisno od debljine materijala.

Neki aditivi koji se koriste u proizvodnji (zaštitna sredstva, boje...), mogu donekle loše uticati ili usporiti proces razlaganja. Zbog toga je preporučljivo koristiti ne samo prirodne osnovne sirovine, već i što je više moguće propratnih, ako se radi o ekološki osvešćenoj proizvodnji.

Međutim, čak i kada je materijal potpuno prirodan, neki naizgled banalni aspekti mogu stati na putu našim herojskim mikroorganizmima.


Prvi očigledan problem vezan za fizički aspekt ljudskog otpada je što ga je mnogo. Baš mnogo. Samim tim, čak i kada se radi o prirodnim, biorazgradivim supstancama kojima se predviđa brzo razlaganje, njihova količina može premašiti razlagačke kapacitete ekosistema. Pomislite na male vodotokove u koje se izliva sadržaj mnoštva septičkih jama ili otpadne vode iz klanice. Prevelika količina hranljivih organskih materija dovodi do prenamnožavanja bakterija i algi, koje uzimaju kiseonik od ostalih stanovnika ekosistema, a dodatno dovode do zatamnjenja površine vode, smanjujući mogućnost fotosinteze od strane vodenih biljaka. Dakle, u okolnostima kada je otpadnih materija previše, čak i ako su u potpunosti biorazgradive, veća je verovatnoća da će otpad oštetiti lokalnu životnu zajednicu nego ona njega!

Jedno od sada široko prihvaćenih rešenja za smanjenje količine organskog otpada je da se on pretvara u đubrivo pomoću jednostavne procedure kompostiranja. Idealna stvar ako imate baštu.

Joseph Sohm/Corbis

Drugi fizički problem je što je čvrsti otpad vrlo često u velikim komadima, koje organizmi teže i sporije načinju nego kada je isti fizički usitnjen. Upravo zbog ovoga se preporučuje recimo, cepanje umesto gužvanja papira pre nego što ih bacite u kantu, a ista logika se može primeniti na bilo koji krupniji i „lako lomljivi“ organski otpad. Jednostavna akcija koja realno rasterećuje biorazlagače.


Organska varka

Napomena: u svakodnevnom govoru, terimini "organsko" i "prirodno" su gotovo postali sinonimi, pre svega zbog afirmativne upotrebe reči "organsko" u kontekstu organske poljoprivrede i drugih prirodnih proizvoda.

Stoga treba posebno napomenuti da postoji drastična razlika između i organskog u kolokvijalnoj upotrebi i organskog u hemiji. Dakle, nije sve što je organsko, tj. od ugljenika načinjeno, automatski i lako razgradivo. Sintetička jedinjenja se dobijaju hemijskom preradom upravo prirodnih jedinjenja! Uz to, hemijska industrija stvorila je mnoštvo veštačkih organskih jedinjenja, koja ne postoje u prirodi. Ona sintetička jedinjenja koja se dobijaju od prirodnih komponenti nazivaju se polu-sintetička (polimeri - guma i plastika), a ona dobijena od veštačkih predstavljaju pravu sintetiku

Evo jednog ilustrativnog primera. Kao što je već rečeno, postoji ogroman broj veštačkih, tj. sintetičkih organskih jedinjenja. Neka od njih imaju velike molekule, koji odoljevaju svim procesima biološke, hemijske i fizičke razgradnje. Ta jedinjenja nazivaju se persistentni organski polutanti (POP). U ove uporne zagađivače spadaju mnoge vrste pesticida (DDT je najpoznatiji primer), supstance koje se koriste u različitim industrijskim procesima (npr. polihlorovani bifenili - PCB, u transformatorskim uljima i plastici), kao i industrijske nusprodukte (npr. dioksini).

Svi perisistentni organski polutanti pokazuju akutne i hronične toksične i kancerogene efekte. Lako su rastvorljivi u mastima, pa se zato vrlo lako talože u životinjskim tkivima. Na ovaj način se magnifikuju kroz lance, odnosno mreže ishrane - što su životinje bliže vrhu lanca, to talože veću količinu ovih supstanci u sebi.

Reklamna kampanja za DDT iz 1947.

Zahvaljujući svojoj nerazgradivosti, taloženju u tkivima, širenju kroz lanac ishrane, persistentni organski polutanti se nalaze na nezaustavljivoj „turneji“ kroz sve zemljine sfere i danas se mogu naći u svakom kutku planete, pa čak i u tkivima svakog od nas.


„Veštački“ materijali

Objektima od neorganskih materija (npr. metala) i sintetičkim objektima je potrebno toliko dugo vremena da se razlože da ih ne možemo nazvati „biorazgradivim“, bar ne u kolokvijalnom smislu. To ne znači da su oni van opsega delovanja mikroorganizama, već da je, u odnosu na prosečno kratke živote većine organizama na ovoj planeti, proces razgradnje veoma spor.


Tako se procenjuje da aluminijumskoj konzervi predstoji između 80 i 200 godina do razlaganja, ribolovačkom koncu 600 godina, dok plastičnu kesu u optimističnom predviđanju očekuje 500 godina, a u najpesimističnijem - nikada ne može doći do potpunog razlaganja. Vreme razlaganja stakla se procenjuje na sitnih milion godina. Sreća, pa je staklo jedan od retkih materijala koji se može reciklirati 100% (pretapanjem), bez ikakvih gubitaka. Nesreća, pa taj sjajan potencijal stakla ne koristimo baš najbolje...

Određeni aditivi mogu pomoći pri razgradnji otpada. Tako aditiv „D2W“ koji se dodaje u plastične kese ublažava sumornu prognozu njihvog razlaganja, skraćujući je na 10-20 godina.  No, o biorazgradivim kesama ćemo znatno opširnije sledeći put.

***

Da zaključimo: proizvodi od prirodnih organskih materijala su svakako podložniji (bio)razlaganju i samim tim „prijateljskije“ nastrojeni prema životnoj sredini kada postanu otpad. Međutim, ovo nije pravilo. Videli smo da mogućnost i efikasnost razlaganja izuzetno zavisi od okolnosti u kojima se otpad nalazi. Poveći komad inače lako razgradivog papira ima mizerne šanse da se razloži u anaerobnim uslovima, na dnu deponije koja nema sistem za „provetravanje“.

Ako zaista želite da date svoj doprinos rasterećenju prirode, bitno je da obratite pažnju na materijal, tj. sastav onoga što koristite, ali i na količinu otpada i njegovu veličinuRedukcija količine otpada, izbegavanje svega „jednokratkog“ i ponovna upotreba svega što je moguće ponovo upotrebiti znatno prednjače po značaju u „Reduce, Reuse, Recycle“ trojci u odnosu na reciklažu. Tako da to što je reciklaža u Srbiji neorganizovana i (usudiću se da kažem) imaginarna, ne znači da ste „višom silom“ onemogućeni da pomognete našoj zajedničkoj okolini i njenim stvorenjima. Naprotiv.

Agri


Sledeći put: U čemu je (sve) fora sa biorazgradivim kesama



Literatura i izvori za dalje čitanje:

Obala Drine, 2010.








"Mali zeleni rečnik" ima za cilj da (nekada grubo, a nekada potanko) pojasni česte pojmove vezane za ekologiju i zaštitu životne sredine. Neke od njih mediji "mantraju" bez razumevanja. Neki su nam pak dobro poznati, ali se nikada nismo zapitali kakav značaj mogu igrati u održavanju prirodne ravnoteže. Pojmovi će se ređati bez određenog slovnog reda. Uživajte i upijajte!

Ako ste propustili: B kao... Biorazgradivost (1)

Tuesday, June 21, 2011

Pomor pčela kod Šumica?

Šumice, Konjarnik, BGD, 20. jun 2011.
Bio je lep dan za šetnju, ali ne i za Konjarničke Apidae.

Odmah preko puta kompleksa Šumice, prvo smo primetili nekolicinu čudno imobilnih i za let nesposobnih pčela različitih vrsta i bumbara, kako se koprcaju po asfaltu. Onda smo uočili i pozamašan broj mrtvih. Meni (kao priličnom laiku za zdravstvena pitanja dotične familije) ovo liči na masovno trovanje. 

Isti prizor se mogao videti i celim putem nekoliko ulica iznad, u radijusu oko 1 km, za dalje ne mogu da tvrdim. 

Na netu nema podataka o bilo kakvom vanrednom zaprašivanju - "borba sa kormarcima" u Beogradu počela je krajem aprila. Za krpelje podataka nema. Šta god da je u pitanju, vrlo tužno za videti.

Ima li neko ideju o čemu se radi?



Wednesday, June 15, 2011

"Cvetne svećice"



Mala slavljenička reciklaža

Jedna draga pametna glavica se dosetila da postolja za svećice sa svog osmog rođendana pretvori u cvetnu baštu :)

Ideja je zaista procvetala i prerasla u malu porodičnu zabavu, kao i priliku za naslađivanje bezobrazno jarkim bojama. Ipak leto samo što nije!

Postupak je jednostavan:
  • Pigmentacija: obojite postolja za svećice akrilnim bojama (na bazi vode) po izboru. Ostavite da se osuši.
  • Sredina cveta: mi smo koristili plastelin, jer plastelin je (za)uvek izvor dodatne radosti. No ako želite da povećate procenat recikliranog materijala možete upotrebiti npr. već korišćeni šareni papir. Odabrani materijal fino sabiti u šupljinu "cveta".
  • Sadnja! Kao "supstrat" najpraktičnije je upotrebiti kakav odbačeni sunđer, u koji ćete zabosti špicaste krajeve postolja - sada stabaoca vaših cvetića. Možete obojiti ga po želji. Mi smo imali sreće da nam se pri ruci nađe maltene gotova "žardinjera" - ambalaža ručnog sata, koja je uključuje metalnu kutiju i fini, crni sunđer. 

Faza sušenja

Gotovi cvetići poziraju sa "sirovim" postoljima za svećice

 A kao što svaki pošten baštovan zna - gde ima cveća, ima i konzumenata:




Ko zna šta sve odbačeno i zaboravljeno može da nas iznenadi cvetanjem!



Friday, June 10, 2011

B kao... Biorazgradivost (1)


"Mali zeleni rečnik" ima za cilj da (nekada grubo, a nekada potanko) pojasni česte pojmove vezane za ekologiju i zaštitu životne sredine. Neke od njih mediji "mantraju" bez razumevanja. Neki su nam pak dobro poznati, ali se nikada nismo zapitali kakav značaj mogu igrati u održavanju prirodne ravnoteže. Pojmovi će se ređati bez određenog slovnog reda. Uživajte i upijajte!

Šta je uopšte „biorazgradnja“?
Biodegradacija, ili biorazgradnja, naziv je za široku grupu čestih i potpuno prirodnih procesa razlaganja ugljeničnih (organskih) materija od strane mikroorganizama. Pod „kišobranom“ reči biorazgradnja nalaze se svi oni dobro nam poznati procesi, poput truljenja voća i lišća i "kvarenja" mesa, zuba... Svega što prepušteno samo sebi posle nekog vremena smekša, razvodni se i i/ili počne čudno da miriše :)

Glavni akteri procesa (primarni razlagači) su različite bakterije i gljive. Koristeći (za svaki tip organizma i degradacije) specifične enzime, one razlažu kompleksne organske komponente na prostija jedinjenja ili elemente, koristeći se proizvodima razgradnje kao izvorom energije. Međuproizvode degradacije mogu koristiti i drugi mikroorganizmi (sekundarni razlagači). Takođe, ne smemo izostaviti ni doprinos makroorganizama (uglavnom beskičmenjaka - insekata, crva, itd.), koji su tu da „načnu“ i usitne materijal, čineći ga lakše dostupnim za mikroorganizme. Svi zajedno čine efikasnu razlagačku mrežu.

Od velikog interesa za ekologiju, zaštitu životne sredine i svakog stanovnika Zemlje je sposobnost mikroorganizama da razgrade zagađivače koji su ljudskom aktivnošću uneseni u prirodu. I zaista, bakterije su pokazale sposobnost degradacije različitih ugljovodonika (nafta, polihlorovani bifenili - PCB), antibiotika i farmaceutskih (nus)proizvoda, radioaktivnih izotopa, nekih teških metala, itd.

Mreža razlaganja nafte, koji uključuje različite mikroorganizme


Kako koristimo biorazlagače?


Pionirski poduhvat kontrolisane biorazgradnje bio je sreća u nesreći. Pri izlivanju nafte sa tankera Exxon Valdez 1989. godine, u zaliv Princa Vilijema na Aljasci ispušteno 41,6 miliona litara nafte. Odlučeno je da se u blizini devastirane obale pokuša pospešvinje umnožavanja jedne vrste bakterije sposobne da razloži sirovu naftu dodavanjem đubriva u vodu. Rezultati su bili ohrabrujući.


Od 1989. do danas razvijeno je mnoštvo različitih tehnika biorazgradnje, baziranih na različitim mikroorganizmima. Poduhvat vezan za Exxon Valdez mrlju, kao i mnoštvo današnjih, uzdaju se u rad mikroorganizama već prisutnih u zemljištu ili vodi. Genetički inženjering doneo je mogućnost da se bakterije modifikuju na način koji bi im dao svojstvo da „konzumiraju“ materiju koju želimo da razložimo.

 
Tako se bakteriji Deinococcus radiodurans, jednom od na jonizujuća zračenja najotpornijih organizama, dodaju geni koji joj omogućuju da aktivno razgrađuje česte komponente radioaktivnog otpada, kao što su toulen i živa. Ovo omogućava direktnu primenu genetski modifikovanih kultura bakterija pri čišćenju radioaktivnih zagađenja i razgradnji radioaktivnog otpada.


Naravno, uvek je sporno koliko je bezbedno puštati bilo koje GM organizme u životnu sredinu, zbog nejasnoće kako će se oni na nju prilagoditi, da li će i u kom pravcu će nastaviti svoje širenje i evoluciju, a samim tim i kako će uticati na druge organizme i njihove zajednice, uključujući i ljudsku.


Jedan od "naftojeda"
Jedan od skorijih primera za ovaj tip kontroverze bila bi metodologija primenjena pri razlaganju nafte prolivene tokom BP izlivanja nafte u Meksičkom zalivu prošle godine. Neki naučnici su doveli u pitanje povezanost misterioznih osipa u Zalivu sa disperzantiom za naftu Corexitom (supstanca koja služi da „rasturi“ mrlju u sitnije kapljice i tako učini naftu dostupnom mikroorganizmima) i GM bakterijama. Toksikolog sa Texas Tech univerziteta Ron Kendall izjavio je da disperzant uništava ćelijske zidove i membrane, čineći organizme ranjivijim na prodiranje toksikanata iz nafte, ali i na napade bakterija. Tu su i druge brige vezane za korišćene bakterije koje se, nažalost, prilično uklapaju u kliničke slike u Zalivu. Dva odlična članka o temi možete pročitati na sajtu Guardiana i Huffington Posta.

(Nastaviće se...)

Literatura i izvori za dalje čitanje: